Volim te,Gregore.

Volim tvoje gmizave nožice,

tvoje odvratno tijelo,

tvoj veliki,tvrdi oklop.

Volim te,Gregore.

Volim zvuk violine

i ja volim svoju sestru,

kao što i ti voliš svoju,Gregore.

Ti se ljudima gadiš,Gregore.

Ali ti to znaš.

Ja se ljudima gadim,Gregore.

Ljudi se nama gade,nije li tako...

Gregore?

Oduzeli su ti ljudskost,Gregore.

Tako oni govore sada,znaš.

Nakon što je On prošao kroz

bezbrojne

hladne

sirove

prste.

No dobro,Gregore,ne baš On,

ali njegovi papiri.

Ta to je isto!

Njegova duša na njima počiva

i njegove suze

njegove tople

drage

suze

su po njima klizale.

Nakon što je prošao kroz prste

nezainteresirane

dječačke

ili pak one

gramatički besprijekorne

učene

stroge

prste.

Kažu tako.

Ne razumiju da si ti,

da,ti,Gregore,

najveći čovjek.

Volim te,Gregore.

Želim te zagrliti.

Želim baciti dvije jabuke

na onoga tko te je ubio.

Tvoj otac,Gregore...

Znam.

             (Za potpuni doživljaj slušati pjesmu Caruso tijekom čitanja)                 

                 *

Te voglio bene assaie,ma tanto tanto bene sai

e una catena ormai che scioglie il sangue dint'e vene sai...

Tamo,gdje se kapi kiše ljeskaju pod svijetlom ulične svjetiljke i gdje vjetar struji kroz naše prste...

Na staroj ulici,više stoljeća starog grada,

zagrlio si djevojku iako niste plakali,ali ste htijeli

i glas nije bio potreban.

I sada te volim,tako te volim.

Kada osjetim kišu i čujem nadolazeće vlakove

pomislim na noći koje smo djelili

ali ta kiša pere ulice moga grada a vlakovi idu dalje

Osjetiš li bol u ponekim notama?

Nije li slatka čak i smrt uz dodir vječne ljubavi...?

Nedostaju mi tvoje oči,verdi come il mare,

u svakoj tvojoj suzi,utapam se tisuću i jedan put,umirem i oživljavam...

I sada te volim,tako te volim.

Potenza della lirica,dove ogni dramma e un falso,

con un' po di trucco e con la mimica,puoi diventare un altro.

Ali tvoje oči koje me gledaju,cosi vicini e veri,

zaboravim sve,ali baš sve,osim toga koliko te volim.

Uz njih,sve ostalo gubi vrijednost...

Osvreš li se,shvatit ćeš da je život poput bijelog traga pjene na vodi,

nestaju u pogledu...

I sada te volim,tako  te volim.

                 *

Okus krvi i čokolade,

a sve tako kratko,

tako prolazno.

Zato ti predajem sve zagrljaje i sve "Volim te",

sve suze radosnice i sve dodire,

svo zelenilo mojih očiju utapam u zelenilu tvojih očiju,

sebe utapam u tebi,

tebe u meni.

I jednom kada se poput vala razlijem u kraj

i poput morske pjene utihnem,

znat ću da je bilo dobro....

...jer tebe sam voljela.

 Te voglio bene assaie,ma tanto tanto bene sai,

e una catena ormai che scioglie il sangue dint'e vene sai...

Prvo bih se htijela ispričati vama koji čitate moje postove (nije vas puno,ali ste divni),zbog toga što napišem novi post svake prijestupne godine.Naime,radilo se o tehničkim problemima s laptopom i internetom,koji su sada riješeni :)

                   *

Mala curica u velikom svijetu
ipak zna jednu,dvije o životu
i zato joj ne zamjeraj
plišane igračke na polici
i drhtanje pod tvojim rukama u noći.

Hvatanje leptira rukama
nikada nije
bilo tako lako
optočeno glamurom mekog sna
i na kraju zažališ
zboh onih što su odletjeli
i zbog onih koje nisi pustio.
Licemjerno.


Da mi hladnoća
svojim lakim,igličavim rukama
probije zadnje redove obrane
spavajuće duše
zasigurno bih postala
ono što često glumim.


No daleko iza tmine zjenice
prebivaju tihe i tople kiše
tamo se roje one riječi
koje ti nikada nisam rekla
i one misli koje me drže budnu noćima


Toplina tvog pogleda
optimalna je za buđenje
onog djeteta koje nikada nisam bila
i jedna sekunda dovoljna je
da zaželim
sve ispočetka
Ne bih više čekala.
Samo bih činila...


Mala curica u velikom svijetu
hoda po kiši noseći crni kišobran
svijet joj izgleda čudesno lijep
tako mokar i zaigran...

 

U svitanju nekog tihog jutra
U sivom oblaku nad gradom
u prahu na krilima leptira
I na tvojim usnama...
Nalazim nježnost.

U snažnom pljusku meke kiše
u crvenoj boji poljskoga maka
u žaru plamtećeg,zalazećeg sunca
I u tvojim riječima...
Nalazim strast.

U novom danu
u starim pjesmama
U beskraju vode
I u tvom zagrljaju...
Nalazim utjehu.


U olovci i grafitnim tragovima
u šarenilu i tami
U letu ptice
i u tvom srcu...
Nalazim sebe.



 

Sunce je zagrijalo sive tonove grada.
Promatrala sam kako se priroda igra paletom svojih boja.
Razgovarale smo.
Ne,život nije savršen.

...
 
Pretvarala sam se da ih slušam.
Igrala sam se svilenom vrpcom,nažalost samo u mojim mislima.
Konačno su prešle na neke svoje,interne teme.
Neki se boje odrasti.
Best safety lies in fear.

...

Voljela bih da shvate toplinu boje razmazane po platnu,
utopljene u strasti slikareva srca,
snagu riječi što počiva između korica knjige.
Ali ne...
To je elektronika,gadgeti,plastika,Starbucks,Subway,
dim cigareta,jin tonik i sumnjive tabletice ;-)
visoke štikle i kratke suknjice,marcipan u tamnoj čokoladi
i maskara na jastuku,iako nikada ne plačemo,
night life,papirnate novčanice,kaos,praznina,
crveni lak na noktima,dekolte i neću priznati da razumijem
što se događa oko mene...tako je lakše,zar ne?
Ja se krećem nekim drugim stazama.
Ponekad mi se čini,drugim svijetom...
Kako naslikati dušu današnjeg čovjeka?
Potezi suhog kista bez boje,
beskrajne istovrsne kretnje,
u krug,u krug i za kraj...u krug.

...

Preživljavam pomoću inspiracije koju u sebi nose vjetar i vlati trave,
zalazak sunca i kapi kiše.
Ne znam,možda konačno proživljavam svoje Wertherovsko proljeće.
Lotte već imam.
Uskoro će se pojaviti crni,plavi i bijeli leptiri.
Nebo će izgledati plavije,oblaci bljeđi.
I točno znam koga ove godine vodim da se samnom blamira,leži na travi u parku,
zauzima ljuljačke klincima i trči kroz fontanu (don't ask).
Slijedeći put prije leta razmislite zaslužuje li vaše jato da letite s njima.
Dobro je letjeti na odmjerenoj udaljenosti od ostalih ptica.
Radi sigurnosti,da vam,slućajno,ne ozljede krila...

...

Jedna od Njih svira violinu.
Put boje mjesečine,bez premca najljepše smeđe oči koje sam ikada vidjela.
Moja Beatrice,dakle,ona zbog koje sam uspjela proći kroz Pakao.
Dok se gubiš u notama,taktovima,tonalitetima i
ostalim stvarima u koje se ja ne razumijem,
moja želja ostaje da ti se smeđi uvojci još dugi niz godina
raspliću po crvenkasto smeđem drvetu.
I kada nestane sudbine,počivat će na tvom gudalu.
Volim zimu jer tada se u zraku se kovitlaju nježne pahulje snijega.
Grad će opet prekriti bjelina.
Tiha i nježna,poput Tebe.

...


Gledam u plamen svijeće.
Treperi u blistavim zlatnim,crvenim,plavim valovima.
Nestašno.
Raste,smanjuje se.
Kao duša čovjeka.Nismo li i mi vatra u svojoj suštini?
Ne gorimo li od emocija?
Ne izgaramo li od želje ili čežnje?
Ne gase li naš plam suze?
Ego čovjeka doista je najreaktiniji postoječi element.

...


Možda sam bila na dnu,možda mi se samo tako činilo.
Mogu samo biti zahvalna nizu nesretnih događaja,kojih se ni Lemony Snicket nebi dosjetio,
što ste u moj život ušetali vas dvoje.
Moja dva anđela čuvara.
Ona i Ti.
Ti kojega se sjetim milijun puta dnevno.
Ne napuštaš moje misli.
Možda je jednostavno...
Snijeg se topi na dlanu.Posustaje pred toplinom ruke.
Možda je jednostavno...
Noć i tama svakodnevno doživljavaju pobjedu i poraz.
Možda je jednostavno...
I dana nam je kocka šećera.
Nakon svega...
Možda tamo pripadaš.
 

U tihom šapatu zore nalazim osmjehe kojih nema.
budim se obavijena mekim krilima tople nade i udišem čežnju za onim što sada najviše trebam.
zrakama jutarnjeg sunca dopuštam da se ušuljaju u sobu...razbijaju udobnu tamu
prošle noći i objavljuju početak novoga dana...
Miris prve jutarnje kave pomiješan s davno stečenom ovisnošću o cyber svijetu.
Prerano je za tvoje poruke,znam.
Nema veze,ipak ću pogledati.

...


Hladan vjetar njiše moju stvarnost.
Koračam brzo,kao da bježim od nečega...
U hladnoći vjetra što nosi zadnje trzaje umiruće zime nalazim osmijehe kojih nema.
Moja kosa...igra se s vjetrom.Izaziva ga.

...

Rutina koju uvijek razbijem,ma barem stavom...
Neću ti dopustiti da postojiš,rutino,ne ovdje.
Zaželim jesenje kiše i tople ljetne noći.
Sjećam se jedne takve noći i razgovora s jednom od Njih.
Nedostaju mi ponekad.
Nikada to nisu bile tipične ženske priče.Ne,to preziremo.
Radije živimo u beskonačnim svijetovima umjetnosti
i definiranja razlićitih ljudskih "Ja"...
No sada,više od kiša i noći,više od razgovora,
nedostaješ mi Ti.


..


Uranjam u svijet mojih misli.
Zapliću se sjenke najcrnjih sjećanja u neonska svijetla iluzija
obavijenim maglicom dalekog "Biti će".
Kaos.
Prolazim prstima kroz kosu.Ne pokušavam se oteti pomisli koja mi se sama nameće.
To bi trebali biti neki drugi prsti.
U kraju dana nalazim osmjehe kojih nema.
Vežem niti maštom te ih krojim,prekrojavam u stvarnost.
Nastaje osmijeh.
Dan je gotov.Još jedan dan koji me djeli od tebe,jedan takav manje.
Uskoro ćemo se opet vidjeti...
Pozdravljam san.
U snovima nalazim osmjehe.ne one kojih nema.One kojih će biti...

Kako je lako zaplesti se u moje priče o idealima koji ne umiru i snazi jednog jedinog poteza kistom,rekla je.
Ponekad ni svijet nije dovoljan.
Želimo više i više i više od beskrajnih prostranstava i zvjezdanog neba.
Tiho se magla prevlaći preko površine rijeke.
U vodi počivaju svijetla grada.
I stotinu briga tone u san.Stotinu briga počinje.
Stotinu nada je rođeno,stotinu još uništeno.
Napisao je davno Guy de Maupassant da rijeka krije,u svojoj mračnoj dubini tamni,tihi mulj,u kome se trune.
U hladnoj vodi toliko tajni počiva.
Daleko su sati kad će se gradska svijetla gasiti.
Vjetar mrsi kosu slućajnim prolaznicima.
Pahuljasti prsti snova dotiču nam oči.
Želimo svijet...i još više i više.